Drvorezbarstvo je umjetnički zanat, umjetnost, poezija, pjesma u drvetu, koja na našim prostorima traje preko 150 godina.
Od 1929.godine pa do danas MULIĆEV REKORD NA UMJETNOM DRVOREZBARSTVU 1929 proizvodi najkvalitetniji stilski namještaj, koristeći najsavremenije metode obrade i zaštite drveta od najplemenitijih vrsta drveta, njegujući bosansku tradiciju i baštinu. Svaki primjerak namještaja radi se ručno i kao takav originalan je i neponovljiv.
Naš asortiman proizvoda veoma je širok od malih rezbarenih kutija, stalaka, okvirova, tavli do vrhunskoh stilskog namještaja, sećija, kreveta, spavaćih soba, kompletnog uređenja najsavremenijih konferencijskih sala i rezidencija.
U poslovanju Mulićev rekord 1929 d.o.o. posebnu pažnju pridaje uređenju enterijera vjerskih objekata svih religijskih zajednica. Desetine džamija u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Turskoj i šire u potpunosti je oblikovao MULIĆEV REKORD 1929, mihrabi, mimberi, ćursevi, levhe, vrata, prozori, listeri, ograde i dr…
Mulićev rekord 1929 d.o.o. u sklopu svoje proizvodne djelatnosti vrhunski kvalitetno osmišljaje, predlaže i finalno izrađuje enterijere vjerskih objekata. U dugoj tradiciji naše firme između ostalog referenca vrijedna pomena je i dugogodišnja tradicija izrade stolica za potrebe Svetog oca pri oba pastoralna pohoda Bosni i Hercegovini, 1997.g. Sarajevo i 2003.g. u Banjaluka.
Najsavremeniji bosanski hoteli i svečane rezidencije uređeni su namještajem i proizvodima Mulićevog rekorda a naše proizvode možete pronaći an svim kontinentima.
U galerijama koje možete pogledati na ovoj stranici dašak je rukotvorina MULIĆEVA REKORDA, s tim da fotografija nikad ne može dočarat živi doživljaj. Za to Vas pozivamo da posjetiti naš Muzej drvorezbarstva, jedinstven i unikatan u Evropi sa eksponatima koji su još prije skoro 100 godina izrađeni u našoj radionici a svojom elegancijom, kvalitetom i postojanošću svjedoče o kvaliteti naših proizvoda.
Osnivač Mulićevog Rekorda bio je Ismail Mulić (1907-1978). Rođen je u Konjicu. Poslije osnovne škole pohađao je Trgovačku školu u Sarajevu, ali je u završnom razredu poslije teške bolesti ostao bez sluha zbog čega je morao napustiti školu. Kako je imao dara za umjetnost počeo se baviti slikanjem kod akademskog skulptora Srećka Domića. Kasnije je kod Sulejmana Hadžizukića završio drvorezbarski zanat i 1929. godine otvorio svoju samostalnu drvorezbarsku radionicu. Svojim radom je izvršio prekretnicu u dotadašnjem načinu poslovanja. Kreirao je nove proizvode, stvarao do tada nepoznati asortiman novih proizvoda za sve prostorije u stanu i službenim prostorijama. Radove je izvodio po vlastitim nacrtima i dizajnu. Izlagao je i bivao nagrađen na mnogim sajmovima i izložbama u zemlji i inostranstvu.
Kako je Ismail Mulić zalagao za stalno unapređivanje proizvodnje, tako je 1936. godine u svoju radionicu uveo mašine za obradu drveta. Zapravo, to su bile jedine mašine te vrste u Konjicu u periodu između dva svjetska rata. Takođe, da bi svoje proizvode učinio što atraktivnijim, angažovao je darovite konjičke žene da vezu različite predmete – podmetače, stolnjake, jastuke, koji bi ukrašavali i upotpunjavali njegove proizvode od drveta.
Poslije Drugog svjetskog rata Mulićev Rekord je nacionalizovan.Ponovo je 1955. godine otvorio vlastitu radnju, ali je i prizemlje svoje kuće pretvorio u muzej, odnosno učinio ga je dostuponim javnosti što je ostalo do danas. Od Drugog svjetskog rata sa njim radi Anđelko Stanić, dobar stručnjak i darovit drvorezbar, koji je nakon Mulićeve smrti 1978. godine nastavio voditi njegovu radionicu.
Kuća Mulića je stradala tokom ratnih dešavanja 1992-1995. godine. Granatiranjem je uništen krov kuće i dio sprata. Dio namještaja iz kuće je prenešen u drugi stan u Konjicu, dok je dio ostao u kući. U kući su ostali uglavnom oni predmeti koji su ugradbeni, kao što su musandere, obloge zidova i sećije. Tokom 1998, 1999. i 2000. godine u njihovoj radionici je vršena sanacija tih predmeta, nakon čega im je vraćena stara namjena i mjesto.
Od 1993. godine Mulićev-Rekord i muzej vodi unuk Ismailov, Sejfudin Vila.
Putopisac Heinrich Renner je u Konjicu boravio dva puta, tokom 1885. i 1895. godine i o Konjicu, odnosno konjičkom drvorezbarstvu zapisao:
«Vrijedno je preporučiti i direktni izlet iz Konjica u dolinu Bijele, što smo ju već spomenuli. Tu se izrađuju veoma lijepe drvene rezbarije i sprave, osbito oni sanduci u kojima seljaci spremaju svoje haljine i vrijednije stvari» (Renner, 1899., 295)
Ujedno, ovo je jedan od prvih pisanih podataka o drvorezbarskom zanatstvu u Konjicu. Međutim, Konjic je od ranije poznat po brojnim talentovanim majstorima drvorezbarstva.
Prije austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, vještinu drvorezbarenja u konjički kraj, odnosno gornji tok rijeke Neretve (potez od Bijele do Grušče) donijeli su doseljeni zemljoradnici – drvorezbari iz Hercegovine. Njihov centar je bilo selo Grušča, Ribari, Čičevo i Bijela. U Grušči su poznatije drvorezbarske familije bile Fršić, Brkan, Bubalo i Tabak, u Ribarima porodica Bajić, a u selu Čičevu pripadnici porodice Šmrkić. (Mulić, 1990., 135) Selo Bijela je pomenuto i u turističkom vodiču kroz Bosnu i Hercegovinu 1892. godine kao mjesto u kom se nalaze: «vrlo ljupke drvorezbarije kao i ostali predmeti od drveta». (Mulić, 1990., 137) Uopšteno govoreći, ovi predmeti su se osim u selima mogli kupiti na vašarima u okolnim mjestima, a ponekad bi koji seljak otišao sa svojim proizvodima i do Dalmacije. Međutim, organizovane prodaje nije bilo.
Period austro-ugarske uprave je donio brojne promjene u društvu. Zbog sve veće potražnje «evropske robe» počeli su propadati pojedini esnafi, odnosno zanati. Da bi spasila pojedine zanate od direktnog propadanja, austrougarska vlast je poduzela određene mjere kako bi spriječila izumiranje zanatske djelatnosti. S tim u vezi formirane su državne radionice u koje su dovođeni obrazovani stručnjaci – arhitekti, likovni umjetnici, razni tehnolozi, hemičari. Tako je 1885. godine u Sarajevu osnovana Zemaljska radionica za umjetne zanate. Radionica je imala šest odjeljenja: odjel za inkrustaciju, tauširanje, cizeliranje, graviranje, galvanoplastiku i emajliranje, te stolarski zanat za finiju obradu drveta. Radionica je ujedno bila i škola u kojoj je redovno obrazovanje trajalo četiri godine. Pored toga održavali su se i kursevi u trajanju od četiri do šest mjeseci. Iz te radionice se razvila tzv «sarajevska škola», koja je zapravo predstavljala određeni stil u izradi visokokvalitetnog rezbarenog namještaja. Škola je bila uzor i izvor oponašanja tehnika izrade rezbarenih površina mnogim zanatlijama.
Austrougarski državni činovnici su vršeći administrativne poslove po konjičkim selima zapazili darovite seoske rezbare, te je tako rofesor sarajevske radionice 1894. godine, Alois Studenička boraveći u selu Bijela podnio iscrpan izvještaj Zemaljskoj upravi o konjičkom drvorezbarstvu. U izvještaju između ostalog navodi kako je konjički ornament primitivnog izraza, ali da se tim proizvodima ne može poreći važnost, jer svjedoče o velikom talentu (Mulić, 1990., 140).
Nakon toga počinje organizovanije školovanje konjičana u Zemaljskoj radionici za umjetne zanate. Ilija Arapović iz sela Donja Bijela kod Konjiica je prvi drvorezbar koji je završio kurs u Sarajevu i vratio se u Konjic, nakon čega su mnogi pohađali školu ili kurseve.
Zemaljska zanatlijska škola u Sarajevu je 1905. godine razradila plan školovanja drvorezbara u Konjicu i uputila ga na razmatranje Zemaljskoj vladi za BiH. Zemaljska vlada za BiH je ovaj prijedlog uputila Zajedničkom ministarstvu finansija u Beč sa objašnjenjem da: «… u zadnje vrijeme Kotarski ured u Konjicu posvećuje pažnju razvoju drvorezbarstva jer ono predstavlja značajan izvor sredstava za veliki broj porodica u oblasti Bijele i u gradu Konjicu». (Mulić, 1990., 152) Nakon dobijanja saglasnosti, početkom 1906. godine stolar Ivan Ramljak dolazi u Konjic počinje sa održavanjem prvog duborezbarskog kursa. Ramljak je uz još neke profesore u Konicu održavao kurs sve do 1911. godine kada je službeno registrovao svoju radionicu u kojoj sve do pred kraj austrougarske uprave obučava buduće drvorezbare u okviru redovnog trogodišnjeg šegrtovanja. Nakon školovanja stolari su obično otvarali svoje stolarske radionice. Takovu je među prvima otvorio Sulejman Hadžizukić (1885-1947) kod koga je zanat izučio Ismail Mulić. Upravo je ova generacija školovanih stolara kasnije bila nosilac konjičkog drvorezbarstva.
Paralelno sa ovim dešavanjima konjički duborezbari su učestvovali i na međunarodnim izložbama. Prvi među njima je izlagao svoje proizvode Ilija Arapović na Milenijumskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Također je učestvovao na izložbi u Beču 1898. godine gdje je za svoju seharu i peškun dobio medalju sa diplomom. Na ovoj izložbi je pored njega učestvovao i Mato Lozinović. Na svjetskoj izložbi 1897. godine u Briselu je učestvovao Ilija Logarić.
Osnivač Mulićevog Rekorda bio je Ismail Mulić (1907-1978). Rođen je u Konjicu. Poslije osnovne škole pohađao je Trgovačku školu u Sarajevu, ali je u završnom razredu poslije teške bolesti ostao bez sluha zbog čega je morao napustiti školu. Kako je imao dara za umjetnost počeo se baviti slikanjem kod akademskog skulptora Srećka Domića[1]. Kasnije je kod Sulejmana Hadžizukića završio drvorezbarski zanat i 1929. godine otvorio svoju samostalnu drvorezbarsku radionicu.
Svojim radom je izvršio prekretnicu u dotadašnjem načinu poslovanja. Kreirao je nove proizvode, stvarao do tada nepoznati asortiman novih proizvoda za sve prostorije u stanu i službenim prostorijama. Radove je izvodio po vlastitim nacrtima i dizajnu. Izlagao je i bivao nagrađen na mnogim sajmovima i izložbama u zemlji i inostranstvu.
Kako je Ismail Mulić zalagao za stalno unapređivanje proizvodnje, tako je 1936. godine u svoju radionicu uveo mašine za obradu drveta. Zapravo, to su bile jedine mašine te vrste u Konjicu u periodu između dva svjetska rata. Takođe, da bi svoje proizvode učinio što atraktivnijim, angažovao je darovite konjičke žene da vezu različite predmete – podmetače, stolnjake, jastuke, koji bi ukrašavali i upotpunjavali njegove proizvode od drveta.
Poslije Drugog svjetskog rata Mulićev Rekord je nacionalizovan. Ismail Mulić je odabran da bude upravnik novoformiranog državnog poduzeća – Gradsko drvorezbarsko poduzeće. U okviru ovog poduzeća Mulić je formirao četiri proizvodna pogona; pogon za izradu drvorezbarenog namještaja, za opremu enterijera i sitnih rezbarskih predmeta i komadnog sitnog namještaja, galanterijskih proizvoda i dječjih igračaka. Ponovo je 1955. godine otvorio vlastitu radnju, ali je i prizemlje svoje kuće pretvorio u muzej, odnosno učinio ga je dostuponim javnosti što je ostalo do danas. Od Drugog svjetskog rata sa njim radi Anđelko Stanić, dobar stručnjak i darovit drvorezbar, koji je nakon Mulićeve smrti 1978. godine nastavio voditi njegovu radionicu.
Kuća Mulića je stradala tokom ratnih dešavanja 1992-1995. godine. Granatiranjem je uništen krov kuće i dio sprata. Dio namještaja iz kuće je prenešen u drugi stan u Konjicu, dok je dio ostao u kući. U kući su ostali uglavnom oni predmeti koji su ugradbeni, kao što su musandere, obloge zidova i sećije. Tokom 1998, 1999. i 2000. godine u njihovoj radionici je vršena sanacija tih predmeta, nakon čega im je vraćena stara namjena i mjesto.
Od 1993. godine Mulićev-Rekord i muzej vodi unuk Ismailov, Sejfudin Vila.
[1] Srećko Domić (1986-1941) porijeklom Dalmatinac, doselio se 1921. godine u Konjic privučen konjičkim načinom drvorezbarenja. Konjički drvorezbari su ga primili sa podozrenjem jer je u svoj rad unosio akademizam, stvarajući pomutnju u dotadašnjem načinu rada. Eksperimentisao je sa različitim tehnikama u radu kao što su izrada reljefa i bareljefa, inkustracija, bojenje drveta radi isticanja pojedinih detalja i sl. Iamo je veliki uticaj na nekoliko mladića u Konjicu među kojima se posebno ističe Slavko Jurić, kasniji profesor na Školi za primjenjenu umjetnost u zagrebu, te Ismail Mulić. Domić je Konjic zamijenio Beogradom 1939. godine u kom je poginuo prilikom bombardovanja 1941. godine. (Mulić, 1985., 19)
tadalafil
tadalafil